ZA MOJU DJECU

za moju djecu

Ne smiješ, moraš
Ne smiješ otići/dok trava jutrom/tako divno miriše.
// Ne, ne smiješ/dok kiša jutrom/tako tiho pada.
// Ne smiješ zaspati/dok jutrom psi/dozivaju svoje gospodare/a
mačke zelenim očima/promatraju prolaznike.
// Ne sklapaj oči/dok s grane tiho padaju/suha gnijezda/i čekaju
ptice da se/s proljećem vrate.
// Sve to moraš/budnim očima/doživjeti barem još jednom/i svemu
se tome/moraš ponovno smijati.
Taj dan saznala sam dijagnozu.
Od lošeg, uvijek postoji gore.
Hardy, T.: British novelist, poet.

PRVI RAZGOVOR KOD ONKOLOGICE

prvi razgovor kod onkologice

Nakon dva tjedna od operacije otišla sam kod dr. Natalije Dedić Plavetić na dogovor oko tijeka liječenja. Ona mi je na papiru nacrtala kako će i od kojih terapija biti sastavljen raspored svih oblika liječenja – kemoterapija, onih teških (4), lakših (12), zračenja (30), herceptina (18)…Moj je karcinom sve to zahtijevao. Sveukupno, ispostavilo se da sam dobila ukupno 62 terapije. “Tukli” su me (kako mi je “obećao” dr. Nola, koji me i operirao), svim mogućim “oružjima”.

Sjedila sam tupo i paralizirano i ništa nisam razumjela. Glava mi je bila teška i prazna. Doktorici Dedić je bilo, osjetila sam, jako žao što nema odaziva ni suradnje i što do mene ništa ne dopire pa me, naravno, pokušavala utješiti.

– Sve ćete vi to izdržati, rekla mi je, a ovaj tip raka liječimo bolje nego neke druge, lakše oblike.

Moj karcinom bio je, naime, jako ružan i metastazirao je i u limfne čvorove. Mislim da je onkolozima jako teško raditi taj, tako zahtjevan posao. Nekako mi je bilo žao i doktorice. Znam da su odabrali taj poziv i da su se vjerojatno navikli na mučne susrete s pacijentima, ali svejedno…

Onkološki odjel KBC-a Rebro odlično je i suvremeno opremljen i na njemu rade izuzetno sposobne, educirane, savjesne i drage sestre. S nekima od njih sam se i zbližila: Kristina, Dunja, Ivana, Vesna, Maja, Marinka, gospođa Jadranka na prijamnom…mlade i hrabre žene do kraja predane svom poslu. Organizacija je na vrhunskom nivou, velika se pozornost pridaje udobnosti pacijenata a oni uvijek mogu računati na svaku pomoć, posebice na lijepu i utješnu riječ. Znala sam i pri kemoterapiji zaplakati i imati teške dane. Al’ tu bi se odmah našla sestra, primila bi me za ruku i započela neki opuštajući razgovor a sve što čine, strpljivo objašnjavaju da ublaže strah i paniku od nepoznatog. Jako ih cijenim i iskreno, želim im što manje pacijenata.

Kad su prošle četiri teške terapije, otišla sam na dogovor kod dr. Dedić, ali ovaj put sam mogla malo normalnije razgovarati. Prvi put sam je, zapravo, zaista i pogledala i shvatila da je riječ o izuzetno sposobnoj, dragoj i stručnoj doktorici. Pogledala sam zidove i učinili su mi se otužno prazni; nije bilo nijedne slike na zidu.

– Moram Vam donijeti jednu sliku da vam zidovi budu veseliji.

Nije se protivila. Hodnici bolnice i inače su opremljeni doniranim i lijepim umjetničkim radovima i često sam ih, čekajući na red, razgledavala.

Nacrtala sam ovu, kojoj je u sredini crvena ruža. Ruža za Nataliju.

ZA MOGA FILIPA

za moga Filipa

Prije nego sam se razboljela od karcinoma dojke, počela sam pomalo slikati pa kad sam, nakon potvrđene dijagnoze, pretraga, operacije i postoperativnog oporavka, u jednom trgovačkom centru ugledala slikarsko platno, pomislih da bi bilo dobro da na njemu svakodnevno ispisujem svoje osjećaje i tako ublažim strah od tijeka liječenja i svega onoga što je trebalo uslijediti. Nisam imala ni približnu sliku o tome kako će moj organizam sve to uspijeti podnijeti. Iza mene je bila tek prva kemoterapija. Znala sam da sam tek na početku dugog puta i vjerojatno sam nesvjesno tražila način da pobjegnem panici.

Nekoliko dana zapisivala sam misli, a onda shvatila da se vrtim u krug. Misli nisu izlazile, u glavi se napravio gordijski čvor; bila sam potpuno paralizirana. Stalno sam se nadala da ću se jednog jutra probuditi i shvatiti da je to bio samo ružan san. Nisam prihvaćala misao da moram prihvatiti. Nisam vjerovala da sam za to putovanje dovoljno jaka. Ta zbunjenost i zakočenost zapravo su me branili od misli o suicidu.

Jedan dan Filip se vratio kući i ispričao kako je majka njegove djevojke operirala karcinom bez narkoze i kako, k tome, ima još mnoge druge zdravstvene probleme ali se bori i namjerava se vratiti na posao. Ono što sam ja čula, bila je osuda.
Kao da mi je rekao:
-Što hoćeš, ima toliko težih situacija od tvoje!
Naravno, bila sam toga svjesna. Ali, nažalost, to nije pomoglo. To i inače ne pomaže, samo dobro zvuči. Nikakve usporedbe ne pomažu, jer je zaludno tražiti od oboljelog da se još poistovjećuje s tuđim problemima. Mi jednostavno ne posjedujemo takav mehanizam.

Premda, znala sam da je u pravu i da me zapravo pokušava utješiti. U meni se ugasio dio mozga koji je mogao racionalno funkcionirati. Nisam širila ruke svijetu, jer je u meni postojao samo onaj moj, satkan od užasa i iscrpljujućeg straha.

Ali ipak, dogodio se neki pomak. Naljutila sam se. Konačno osjećaj koji me povezao sa stvarnošću.

– Da znaš, zbog ovoga što si rekao, za kaznu ću ti naslikati sliku i pokloniti ti ju za Novu godinu, jer ti ionako ništa nisam kupila!

Bilo je to početkom siječnja, meni inače najtužnijeg mjeseca u godini; Božićni praznici su prošli, kći Petra vratila se na posao u Barcelonu, dani su bili mračni i dugi i u meni je vladala pustoš. Nisam se ni potrudila kupiti poklone. Za one koje sam dobila, nisam marila.

Uzela sam platno, našla samo dvije tube akrilne boje: žutu i plavu koje mi je poklonila najbolja prijateljica, Vera, inače vrsna slikarica. Ne volim nijednu. Ali, nanoseći kistom plavu podlogu, shvatila sam da je plava boja tako pouzdana, utješna i umirujuća (kasnije sam shvatila zašto je ona tako generalno prihvaćena pa sam ju najviše koristila i sviđala se svima) a žuta je bila kao svjetlost kojoj sam dopustila da polako ulazi u moj izričaj. Miješanjem tih boja pomaljale su se zelena i ljubičasta. Slikala sam navečer, kad su ukućani otišli na spavanje i u jednom momentu odlučila da sredinu slike poprskam žutim sprejem. Izašla sam na terasu, stavila masku na lice (da ne udahnem smrad spreja) i osjetila da me okružuje tišina našeg brijega. U borovima je šumorio lahor, po okolnim kućama gorjela su narančasta svjetla i sve se činilo isto; svijet je disao jednako ne mareći za ženu koja ima masku na licu ne zato što je bolesna već zato što nešto stvara. Osjećala sam se kao da imam misiju. Mogu još nešto stvoriti ma kako to izgledalo; bile smo same, moja ljuta plavožuta slika i ja, dvije prijateljice spojene u želji da potraju i obilježe bljesak trenutka. Odmah smo se pomirile. Iz mene je iscurila ljutnja, a slika je bila moj prvi pokušaj da se othrvam nečem nepoznatom.

Slika se zapravo naslikala sama. Izašla je iz mojeg srca s takvom lakoćom, iznjedrila je takav zanos i osjećaj da još mogu, da imam još toliko toga za reći i osjetiti i prvi put nisam, u svojoj boli, bila sama.

Svijet je tiho nastavio živjeti, s njim i moja prva ozbiljna slika a drugi dan je Filip rekao da mu se toliko sviđa da ju mogu objesiti u njegovoj sobi s praznim zidovima. Bila sam polaskana. Slutila sam da sam možda iznašla način kako izraziti svoju bol. Muž je bio presretan. I tako smo počeli zajedničko putovanje i čekali svaki novi uradak kao novo rađanje nade.

Žuti krug u sredini bio je moj karcinom. Prihvatila sam da ga mogu prihvatiti. Osjetila sam duboku zahvalnost. Osjećaj koji najviše cijenim.

SOS

sos

Cijelo sam se to popodne vrtila po kući, nemirna i prestrašena i sve je u meni tražilo pomoć, ljudski glas, utješnu riječ. Često mi se činilo da ću se do kraja slomiti i da hodam po samom rubu normalnosti. U takvim situacijama, kad bi strah dosegnuo vrhunac, počela bih plakati i preklinjala muža da ne dozvoli da umrem. On bi me držao u naručju i tješio ali ponekad ni to nije pomagalo.

Sliku sam naslikala sebi otvoreno priznajući da šaljem poziv za pomoć i da sam izgubila sposobnost održavanja samotješenja. Čudno je kako sam često mijenjala raspoloženja. Od utjehe do beznađa i natrag. Neprestance se u meni održavao monolog, prevrtala bih mogućnosti, perspektive, sreću, peh, osluškivala bih utješne riječi ljudi koji su mi govorili pozitivne stvari…

– Jesi ti to napisala SOS? upitao me suprug.
– Ne, to znači „samo ostani svoj“. Lagala sam. Kao da me je bilo stid priznati koliko se bojim. Mislim da je on znao.

A i zašto ga rastuživati? Nekako mi se čini da sam svojoj najbližoj okolini, posebice mami Heleni pa i sestri, mojoj predivnoj i predobroj sestri Jadranki-Jadi (Bože, kako volim zvuk tog imena i kako mi je drago da sam ja oboljela a ne ona), govorila stvari u blažem obliku. Nisam htjela da zbog mene itko bude tužan, posebice mama za koju je moja bolest, vjerojatno, bila noćna mora. Mislim da se to u čovjeku događa instinktivno. Štiteći druge, štitimo sebe. Htjela sam da misle kako sam hrabra pa da se i oni lakše nose s mojom bolešću. Čak sam ih nasmijavala pričama o tome kako sam izgubila dlake gotovo na svim dijelovima tijela osim na nogama. Njih sam i nadalje depilirala. No, shvatila sam da smo svoji i kad molimo druge za pomoć. Dok se nisam razboljela, nisam bila svjesna koliko čovjeku mogu značiti zagrljaji, utješne riječi, poljupci… Mislila sam da su to samo vanjske forme ponašanja bez pravog značenja. Netočno. Riječi su vrlo moćne a ljudski dodir još moćniji. Sestra i mama često su dolazile noseći zdravu hranu, skupe sokove, pomoćne prirodne dodatke hrani da mi olakšaju nuspojave kemoterapija a Jada, znajući koliko volim kolače, ispekla je pitu od jabuka bez šećera i od crnog brašna.

To je bila najslasnija pita koju sam ikad u životu pojela.

Jer, isto nas nebo obavija. Jer smo napravljeni od istog materijala. Jer smo mi
svi ljudi. A riječi, kad su prave, mogu pomoći poput bratske ruke.
Gray, M.: Knjiga života

VESELA IGRA DUPINA

vesela igra dupina

Kad mi je bilo teško zamišljala bih da sjedim u čamcu i plovim niz rijeku, zajedno sa svojom bolešću i strahovima; plovim pokraj sprudova, podvodnih stijena, divljeg raslinja, odraza neba u vodi i nisam se usudila gledati u dubinu već ravno ili bih okretala glavu lijevo-desno ka obalama očekujući da me struja odnese negdje gdje ću pronaći svoj privremeni mir i gdje će moja bolest nestati zauvijek. Obale su bile spokojne i postojane, pružale su mi osjećaj paralelnog, normalnog života neuništive prirode i bilo mi je čudno kako ona ne mari za moje patnje. I kad me ne bude, ona će nastaviti bujati i širiti se i primati nas raširenih ruku u svoje okrilje. Zakon prirode nikada ne prestaje. Mi živimo, radujemo se, patimo, umiremo a ona i dalje živi svoj život, vječita i jaka u svojoj postojanosti. Rijetko kad su nam osjećaji usklađeni s onim što se događa oko nas.

U tim razmišljanjima, brodić je došao do rukavca. Nisam uplovila u drugu rijeku već sam usmjerila čamac u plavetnilo mora, mirnog i staklenog a u daljini su se igrali dupini. Veseli, sretni, zaigrani; puni života. Postali su moja slika. Ali nešto joj je nedostajalo – ljudi. Puno ljudi. Ta potreba da ne izgubim kontakt sa stvarnošću bila mi je, očigledno, od presudnog značaja. Zato sam po rubu slike nacrtala ljudske glave. Neka i oni sa mnom gledaju tu igru i svi smo se odjednom našli u istom životnom ciklusu. Crtice sam dodala na kraju. Nisam znala zašto. Sada znam. Ma što nas napadalo, mučilo i iscrpljivalo, igra života nikada ne prestaje. I tuga ima svoju ljepotu ali i trajanje. Bitno je da u toj igri stalno sudjelujemo.

Ljudi koji vjeruju da su jake volje i gospodari vlastite sudbine mogu jedino ustrajati u tom uvjerenju ako postanu specijalisti za samoobmanu.
Baldwin, J.: Giovannijeva soba

LJUTNJA

ljutnja

Bilo je dana kad sam bježala u crtanje a nisam u glavi imala koncepciju. Osjećala sam se prazno. Premetala bih papire, “buljila” u boje, nisam se mogla odlučiti u koji svijet pobjeći – što nacrtati a da mi to uzvrati harmonijom i zadovoljstvom. A opet; nisam bila dobro. Ponekad ni tablete za smirenje nisu donosile dovoljnu tupost ni odmak.
Najbolje je bilo umoriti se dnevnim čišćenjem, popodne pobjeći u kreposan san, gledati reprizirane sitcomove. Veselili su me samo subotnji programi kad bismo se ugodno smjestili na trosjedu i uživali u mladim talentima. Za nešto sam morala živjeti i nečem se veseliti a što mi je odvraćalo pozornost od neprestanih misli i pitanja što će biti sa mnom.

…Pustite me naga u naručju sna, jer su mi vjeđe umorne od ove jave..
Džubran, H.: (iz Mala knjiga mudrosti i izreka, izbor Saša Mudrić, 1993.)

Nekad nisam uspijevala naći mir. Bila sam odviše tužna i prečesto sam plakala. Mojoj tuzi pridružila se još jedna; umro mi je bratić u kolovozu 2014. kojeg sam od ranog djetinjstva voljela kao rođenog brata i svaka pomisao na njega izazivala je u meni takvu razarajuću bol da sam mislila da ću poludjeti. Srce mi se doslovno slomilo. Zato sam prvu seriju slika pretvorila u izložbu i posvetila je njemu. Karcinom, smrti, sprovodi, sve više oboljelih iz našeg kruga poznanstava; imala sam dojam da mi se cijeli svijet raspada i da ide u nekom zastrašujućem pravcu.

Tako je nastala ova slika: iz bijesa i ljutnje. Istisnula sam nijanse koje volim, jesenske boje tuge i počela s rukavicom vući poteze. Nije bilo dobro, nisam baš bila zadovoljna. Pa sam lijepo, preko cijele slike napisala Nabijem vas sve na… nešto, “zakucala” sam sve emocije duboko u njezinu nutrinu, poslala je dovraga i rekla joj da ću je ostaviti ali da mi se previše ne približava. Ni ona, ni bol koje je bila simbol.

Život ne bira trenutke kad nam odgovara da nam nešto nametne. Mi smo ti koji se moramo naučiti s tim nositi. Nije da nas jača ono što nas ne ubija. Ne. Mi postajemo krhkiji, ranjiviji ali i spremniji da sa svojim tugama naučimo živjeti i počinjemo lakše razumijevati tuđu bol. Život nas troši, mi trošimo njega. Nek’ mu bude. Priznajem poraze, ne grabim uspjehe, ali u tom spletu prožimanja nas i života, iznjedri se najčešće život. Pobjednici smo dok ne pristanemo na kraj.

Nabijem nešto na ne znam što, ali nabijem. Dao si mi bolest, uzeo si mi Njega, al’ ne dam ti da mi uzmeš BORBU.

VANZEMALJCI NAPADAJU

vanzemaljci napadaju 1 vanzemaljci napadaju 2

Ove dvije slike, gotovo blizanke, nastale su istog dana, dok sam odlazila na prve četiri teške kemoterapije, kad nisam bila sva svoja i jutrom sam se oblačila u vlastiti užas. Polako se primicalo proljeće a da ja to nisam ni primjećivala. Muž je radio planove za to ljeto, i kad god je pričao o budućnosti, ja bih poniknula glavom i sva bih se iznutra skvrčila.

– Molim te, nemoj pričati o onom što dolazi, riječ „budućnost“ užasno me uznemiruje.

Svi znamo da će jednog dana svijet nastaviti živjeti bez nas. I da smo mi samo dio te vrtnje, dio prolaznosti života, što ga i čini lijepim. To je na misaonoj razini i to onoj vrlo površnoj; pomisliš i ideš dalje. Ali u našem emocionalnom mikrosvemiru, vrijeme za nas predstavlja vječnost, omeđenu našim vlastitim projekcijama besmrtnosti.

Jedino nam iluzije pomažu živjeti; njih moramo poštivati u drugima kao i u sebi. Čovjeku koji bi spoznao svu istinu ne bi preostalo drugo već da sjedne na rub ceste i da plače do smrti.
(Jaloux, E.: iz Mala knjiga mudrosti i izreka, izbor Saša Mudrić, 1993.)

I kad mi je bilo najteže, znala sam da život ima svoju vrijednost. Toliko je divnih stvari na svijetu koje nećemo stići doživjeti, toliko divnih nepročitanih knjiga i poezije, umjetnosti i slika koje nećemo vidjeti, tolike divne ljude nećemo upoznati, mnogima ćemo zaboraviti reći koliko ih ljubimo…

Kako bi moja obitelj bez mene? Tko bi se brinuo da svaki dan imaju sve što im je potrebno a da to radi mama kao osoba iz sjene, koja taj zadatak obavlja s toliko predanosti? Dok sve imamo, uzimamo to zdravo za gotovo, kad to nešto nestane, postajemo svjesni da su tu bile nečije ruke, koje su tiho plele paučinu života da bi on izgledao uravnoteženo i prisno. Nije prošao ni jedan dan u životu moga sina a da mu nisam rekla koliko ga volim. Kad su slike bile gotove, obojica su me upitala što predstavljaju.
– Sve, odgovorila sam, moju ljutnju, strah, tugu, bolest kojoj sam dala razna obličja.
– Pa, izgledaju kao vanzemaljci, rekao je Filip.
-Da, ima dana kada osjećamo kao da nas napadaju mali, zeleni vanzemaljci. To je zato što malo znamo o
sebi i o svijetu koji nas okružuje, odgovorila sam.

Moramo si ponekad dozvoliti i uvrnute slike i dane kad ne shvaćamo što se s nama događa. I strpljivo čekati da prođu. Prođu. Iskreno, premda su me namučile, ove mi se slike uopće ne sviđaju. Premda imaju svoje simpatizere.

CRVENE RUŽE ZA LILI

crvene ruže za Lili

Tog sam jutra sjedila u svom slikarskom kutku i plastičnom špahtlom iscrtavala crvene ruže na crnom papiru. Nije to bila prva slika koju sam, od dijagnoze
karcinoma, nacrtala, ali prva zbog koje mi je srce malo sretnije zakucalo. Noseći sliku, potrčala sam na kat, uletjela u Filipovu sobu, usput se pogledala u ogledalu i vidjela blijedo lice i lijepu crnobijelu maramu na glavi („otela“ sam ju sinu kad mi je otpala kosa) ali su mi oči bile za nijansu drugačije.
– Vidi Filipe kako su divne ove ruže!
– Zaista su lijepe, najljepša slika do sad – prokomentirao je pospano, okrenuo se na drugu stranu i zaspao. Lažac. Samo da me se riješi.

Kolegica mog muža dr. Ljiljana, Lili, slavila je odlazak u penziju i umjesto buketa ruža Lili sam ih poklonila nacrtane. Za proslavu sam se našminkala i stavila smeđu periku s crvenim pramenovima. Dr.Đurđa veselo me pozdravila i oduševljeno uzviknula:
– Isuse, kako ti je dobra zurka! Bogme ću se i ja tako ošišati.
Nasmiješila sam se bez riječi a u prostoriji je zavladao jedva primjetan tajac. Ali, začudo, nije me ni boljelo ni rastužilo. Đurđa je u svom oduševljenju bila toliko iskrena i nevina a znajući koliko je ona dobra osoba, znala sam da će shvatiti. I jeste. Počela se ispričavati a ja sam tada prasnula u smijeh i rekla da se perika i meni jako sviđa i kad ozdravim da ću se dati tako ošišati i obojati.

Bila sam jedina osoba u društvu za koju se u tom trenutku znalo da joj je dokazana maligna bolest, ali unatoč tome, u toj sam se sredini osjećala zaštićeno i prihvaćeno. Oduvijek sam voljela te ljude. I znala sam da mi iskreno žele što brže ozdravljenje. Nisu me puno ispitivali, ali su se svi složili da izgledam dobro. U jednom bljesku trenutka, činilo se da je svijet ostao isti. Život se događa svima. A to znači da se u njega ponekad uvuku i misli o smrti.

Snažno osjećanje života izvlači na površinu i osjećanje smrti; kao svjetlost sjenku. I u jednom savršenom trenutku često se ta dva osjećanja ne mogu razdvojiti.
Remargue, E. M.: Noć u Lisabonu

ZA SESTRU KATARINU

za sestru Katarinu

Četiri teške kemoterapije bile su iza mene i krenula sam na tjedne, njih dvanaest, lakše, s blažim, podnošljivim nuspojavama i ja sam nekako profunkcionirala. Preuzela sam gotovo sve dnevne obaveze (osim glačanja, to je i dalje bilo pod „suverenom ingerencijom“ supruga Dubravka, premda je počeo „fušariti“, pa sam mu sugerirala da se fokusira samo na košulje; nakon dvije, govorio bi da mu se povraća pa je s vremenom popustio a kasnije, kako mi se ruka oporavljala, potpuno se predao) no on je i dalje svesrdno pomagao. Rekao je da je konačno vrijeme da posjetimo sestru Katarinu jer nam je ona pomogla pri ugovaranju termina za predkemoterapijske preglede pri čemu sam ja bila totalno pasivna, razgovore s njom vodio je Dubravko. Dubravka se iznimno dojmila njezina ljubaznost, a nakon posjeta, bio je njome jednostavno očaran. Kad nas je smjestila u svoju sobu, prvi put sam ju zaista vidjela: lijepu, simpatičnu ženu s kojom sam sada opuštenije razgovarala. Promjena u komunikaciji bila je tako očita da je Katarina ushićeno rekla:
– Pa, vi ste druga žena!

No, i nadalje sam bila prestrašena, ali sam se već lakše uključivala u razgovore. Znala sam da će biti teško, ali proces liječenja tekao je svojim tokom i to više nije bio predmet analize. Samo sam se nadala da se ništa neće zakomplicirati i da ću sve moći izdržati.

Poklonila sam joj sliku s rozim ružama i nekoliko stikera za frižider, koje sam također sama izrađivala iz gipsa (napravila sam ih oko petstotinjak i sve poklonila). Radeći na slici, nisam osjećala takav pritisak; polako sam počela ugodno putovati kroz svijet boja. One su me uvijek iznova ugodno iznenađivale. Kreneš ih razmazivati, a one odjednom stvore nešto svoje. Uhvate se u kolo i počnu svoju igru a ja ko’ dijete promatram i čekam završetak priče. Nisam ja slikala, jer ja o tome ne znam ništa, ali su moje ruke same vukle kistove, špahtle, prsti su sami hodali po papiru, platnu, drvetu… Sve je to iznjedrila moja bol i ponajviše moje srce. To me podučilo: treba mu se prepustiti. Crveni, tek netom ubrani pupoljak ruže, naljepljen na umotanu sliku bješe iz našeg vrta!

Katarina mi je prišla i ja sam joj pala u naručje, položivši glavu na njeno rame. Bio je to predivan osjećaj. Muž je postrance promatrao dvije žene kako u tišini stoje zagrljene.

Kad smo došli kući, Dubravko je cijelo popodne hodao po dnevnom boravku i ponavljao:
– Nikad nisam na nečijem licu vidio toliko ljubavi i razumijevanja kao danas na licu sestre Katarine kad ste se vas dvije zagrlile! Nikad to neću zaboraviti!
Mislim da je i plakao. Samopouzdanje se malim, sitnim koracima vraćalo.

Jedino mi je žao da nisam vidjela Katarinino lice dok me, kao majka, držala u naručju. Ali mogu ga zamisliti. Svi dobri ljudi imaju isto.

SVI OKO NAS I U NAMA

svi oko nas i u nama

Ovu sam sliku podijelila u tri dijela-oblijepila sam ju s tri trake, dobila tri cjeline i odlučila u prvom, lijevom dijelu prikazati ljude (prvotno sam ih nacrtala s olovkom), sredina je ostala prazna a treći, desni dio trebao je također prikazivati ljude, ali licima okrenutim prema promatraču. Sredina se trebala sama producirati i prikazati ono što ja ne znam izraziti. S obzirom da je u mene polako ulazila svjetlost nade a terapije su bile pri kraju (one tjedne, lakše, još sam morala „odraditi“ zračenje), hrabro sam uzela crvenu temperu. Ovaj put koristila sam kist da bih na kraju, kad sam završila lijevu i desnu stranu, sve prevukla špahtlom.

Promatrala sam rezultat i napravila laičku analizu:
prvi dio, lijevi i gušće namazan bojom, prikazuje puno ljudi, ali ja sam još uvijek nespremna s njima u potpunosti komunicirati, jer su svi okrenuti od mene i ne žele slušati o mojoj bolesti-osjećala sam se napušteno i izolirano – kao logična reakcija ljudi na malignu bolest; na desnom dijelu slike ljudi me gledaju kao kroz koprenu ali mi nude svoju empatiju. O svojoj bolesti pričala sam otvoreno i ljudi su s vremenom imali hrabrosti to slušati. Ono što me iznenadilo bila je sredina-onaj dio koji sam ostavila praznim. Prepoznala sam neke čudne likove, poput demona. Njih nisam nacrtala, oni su se sami pojavili kad sam ih prešla sa špahtlom. Čudne bijele prikaze, neke vrište, neke imaju životinjska obličja a neke miruju i čekaju da ih se pomakne ili izmjesti. To je naslikao moj strah.

Bila je to zapravo slika mojeg stanja. Svjetlo na kraju tunela. Još uvijek nesigurno, ali se pomalja, kao što se i ja sama polako otvaram svijetu. Ni tu ni tamo; na razmeđi između prihvaćanja i odustajanja od pesimizma. Krenula sam nekim stidljivo hrabrijim putem, izabrala agresivnije boje i crvenim okvirom zaključila priču. Uvrnuta slika al’ nek’ sve ide dovraga! Najviše se dojmila moje kćeri Petre, doktorice znanosti koja se bavi proučavanjem stanica raka (koje li ironije!); a živi i radi u Barceloni. Bila je prva koja mi je otvoreno rekla, kad sam joj pročitala nalaz biopsije, da ću se morati jako, jako boriti. Nisam bila sigurna da sam spremna. Ali ta me djevojka naučila kako u životu opstaju samo hrabri ljudi i kaže:

Vjerujem da lekcije koje nam dolaze, nisu nasumične. Lekcija odgovara učeniku.
(navod iz jednog od Petrinih pisama)

Voli vesele boje jer je i ona veselo biće te me zamolila da joj ovu sliku sačuvam. Madrinjo ti čuva sliku. A ti se čuvaj i redovito pregledavaj dojke.

„KAZALIŠTE“ ZA DUBRAVKA

kazalište za Dubravka

Dosadilo mi je crtati apstraktne motive, slike koje su samo pretakale boje i tako praznile moju napetost i strah. Nakon nekog vremena, a da toga nisam bila ni svjesna, strahovi su postali podnošljivi. Prestala sam svakodnevno plakati, samo bi tu i tamo osjetila grč u želucu i stisnula se uz Dubravka te u njegovom zagrljaju pronalazila trenutačan mir. Nakon tri tjedna od prve kemoterapije, dok sam prala kosu, jednostavno je „curila“ kroz moje prste. Tada sam ga zamolila da mi ju cijelu obrije. Kasnije su otpale trepavice (njih sam sama odrezala, da preduhitrim šok), potom obrve…kako se ogoljavalo moje tijelo, tako se gulila i moja psiha. Držala bih ponekad maramom pokrivenu glavu u njegovom krilu, a on bi ju hitrim pokretom skinuo i češkao me po tjemenu ili bi mi zavukao ruku među dojke i lagano mi prstima milovao ožiljak. To je bio period potpune osvještenosti da sam oboljela od teške bolesti i više nije imalo smisla poricati. Priča je bila u meni i ja sam bila u priči. Trebalo se samo s tim naučiti nositi. Čovjek je jako prilagodljivo biće a nagon za preživljavanjem nešto je što me najviše fascinira. Ništa nije tako lijeno i sporo kao naš duh. Ali instinkti ne izumiru. To je dobro, jer nas ponekad štite od nas samih.

Kako se ponašao Dubravko, moj suprug, svih tih mjeseci?

Kako je moj duh slabio, njegovu funkciju preuzeo je on. Bila sam pokorna, hodala sam za njim kao malo dijete, spremno se prepustila da me vodi, jer sam znala da ima dovoljno snage za nas oboje. Nisam putovala sama, on je uvijek bio tu negdje i kad nije bio kod kuće, njegov mi je povratak uvijek pričinjao veliku radost. Zavoljela sam i zajednička jutra, kad bi satima, uz kavu, pričali o svemu, o čemu nismo stigli, dok smo oboje radili. Sve smo se više upoznavali. Govorila sam jezikom zahvalnosti.

Bio je spreman na sve samo da mi olakša tugovanje. Dok bih jutrom spavala, on bi se u ranu zoru tiho iskradao, odlazio po svježi kruh i mlijeko i sve ono što bi u kućanstvu nedostajalo, skuhao kavu i pripremio mi nešto za doručak, oprao posuđe od večere, izglačao rublje i prvih par mjeseci kuhao ručak. Posebice je sve preuzeo na sebe dok nisu počele kemoterapije. Nije mi dozvolio raditi, već me pokušavao ojačati za ono što me čeka. Među inim, trebala sam se i udebljati, jer u zadnjih godinu dana izgubila sam na težini (namjerno). Činio je sve kako bih se što više odmarala. Kremom bi mi svaki dan mazao operiranu dojku, prao posuđe poslije ručka…Kasnije, iza kemoterapija i nekoliko dana slabosti, povraćanja i mučnina, sama sam polako preuzimala te dužnosti. Spavali smo u dnevnom boravku, svatko na svom ležaju, priljubljenih lica, pa bi moje oči jutrom odmah ugledale njegove, tople i zabrinute. Nisam imala snage popeti se na gornji kat u našu spavaću sobu, jer mi se prošli život, sa svojim rutinama, činio posve dalek. Bila sam klupko straha. Ali nisam se žalila. Trudila sam se živjeti normalno. Ta, tu je bio naš sin i on nije smio osjetiti ništa što bi poremetilo njegov osjećaj da život jednakim tempom teče dalje.

Jednog petka, prije Dubravkovog odlaska na redovito druženje s prijateljima, konačno sam nacrtala jednu uličicu s kućama kao iz bajke. Odmah sam se u nju zaljubila. Rado bih se bila obrela u takvom okruženju, bilo je to, kao da nakon duga putovanja, stigneš kući. Bilo je to moje djetinjstvo, sve moje nade, sva dobra životna očekivanja, bio je to dom za mene i one koje volim. Čim ju je Dubravko pogledao rekao je da ga podsjeća na kazalište u Hvaru (kasnije je priznao da to zapravo nema nikakve veze s Hvarskim kazalištem). Kad je otišao od kuće, nazvao me iz tramvaja da mi veselo priopći kako je sretan zbog slike.

Od tada sam počela slikati iz pukog zadovoljstva.

Dijelili smo istu radost i kad god pogledamo „njegovo kazalište“, čini nam se da smo do njega stigli dugim putem, ali stalno oslonjeni jedno na drugo. Svjesni smo da je taj dom već, zapravo, u nama.

Zato tu sliku smatram njegovom. Pri svim mojim nedaćama, ON je UVIJEK bio jako, jako blizu, ponekad i ispred mene.

DOBRO MI DOŠLO DJETINJSTVO

dobro mi došlo djetinjstvo 1Nakon “kazališta”, moje prve “konkretne” i razigranije slike, zaigrala sam igru infantilnih prikaza zamišljenog svijeta bez simbolike o tome kako je život zapetljan i ponekad potpuno nejasan proces. Možda sam na početku proslikala od muke, možda sam pobjegla u neki svoj zaključan svijet koji sam oduvijek čuvala u nutrini u slučaju da mi zatreba. Sada sam se prepustila slikanju koje je samo sebi bilo svrha. Bol se smanjila. Slikala sam prizore iz bajki nepravilnim potezima (kao da su se prizori zaljuljali u razigranom plesu života).

Kao dijete obožavala sam čitati bajke i tada su također bile bijeg od grube stvarnosti, jer je moje djetinjstvo ponekad bilo tegobno.

Kad im se u svijetu odraslih ne sviđa, djeca instinktivno pobjegnu ili u san ili tamo gdje se osjećaju dobro; u zamišljen svijet gdje nema boli ni bolesti, nema strogosti ni velikih očekivanja…postoji samo dobro. Djetinjstvo…možemo plakati, ne slutimo život, nikad nećemo biti bolesni ni umrijeti. To se sve događa negdje drugdje. Zato je djetinjstvo, premda teško, ponekad tako divno. Neznanje zaista ponekad nosi sva zrnca sreće.dobro mi došlo djetinjstvo 2

dobro mi došlo djetinjstvo

Kad im se u svijetu odraslih ne sviđa, djeca instinktivno pobjegnu ili u san ili tamo gdje se osjećaju dobro; u zamišljen svijet gdje nema boli ni bolesti, nema strogosti ni velikih očekivanja…postoji samo dobro. Djetinjstvo…možemo plakati, ne slutimo život, nikad nećemo biti bolesni ni umrijeti. To se sve događa negdje drugdje. Zato je djetinjstvo, premda teško, ponekad tako divno. Neznanje zaista ponekad nosi sva zrnca sreće. Kad obolimo ili kad se bojimo da ćemo morati umrijeti, opet bismo rado bili djeca pa da zatvorimo oči pred istinom. U jednom trenutku dozvolila sam si da opet to postanem. Dijete u čijem je svijetu sve bezazleno. Crtajući ove slike i kombinirajući posve slobodno sve tehnike crtanja, osjećala sam, trenutačno, čini mi se, davno izgubljenu sreću. Nisam bježala od činjenice da se užasno bojim. I ne samo to. Znam da ću se uvijek bojati koliko god to oskrvrnjivalo moju slobodu. I tko se zanosi mišlju da ona uopće postoji? Jer i s vlastitim ograničenjima moguće je živjeti. Strašno me uplašila ova bolest. Bila sam opet bespomoćna poput djeteta. Dozvolila sam drugima da me tješe, pomažu mi i da me čuvaju. I zaista mi je to pomoglo.

Dozvolite životu da vas ponekad voli, i da ponovno budete mali. Ako ti je negdje lijepo, ostani, jer to je sve.
Vuličević, S.: Zapisi iz ulice Casale, 2006.

SVE ŠTO JEDNA ŽENA ŽELI

sve što jedna žena želi

Sve što jedna žena želi ne znači da to i dobije.

U osnovnoj školi najviše sam voljela crtati u tehnici akvarela. Kažu da je to najteža tehnika i slike koje sam tada radila bile su lijepe i prof. likovnog uvijek ih je slao na školske izložbe.

Kako sam ostarila, zaboravila sam tu tehniku. Niti ću je ikad više naučiti. Ali kad sam uzela papir i vodene bojice, nije me bilo briga. Stanje mi je bilo stabilno, dobro sam reagirala na kemoterapije, pa sam jednog dana, u dobrom raspoloženju, odlučila nacrtati nešto šašavo.

Kako sam ostarila, zaboravila sam tu tehniku. Niti ću je ikad više naučiti. Ali kad sam uzela papir i vodene bojice, nije me bilo briga. Stanje mi je bilo stabilno, dobro sam reagirala na kemoterapije, pa sam jednog dana, u dobrom raspoloženju, odlučila nacrtati nešto šašavo. Nacrtala sam dugu, ispod nje ženu koja leži podvijenih nogu te je simbol bića na kojeg su se obrušili svi tereti života. Njezine su želje pobacane po njoj i oko nje: duga kosa, zdravi reproduktivni organi koji se po potrebi šire (rađanje), potentan muškarac (muški spolni organi), odmah do nogu dječja glava, a oko nje ono neizostavno: parfem, novčanik (žene vole novac jer im on pruža iluziju sigurnosti) cvijeće u tegli (mislim da svaka žena obožava kad joj suprug donese pa makar jednu crvenu ružu).

Moji su je ukućani ocijenili ocjenom “jedan”. I meni je nekako uvrnuta i jedva da joj dajem prolaz. Ali, bili smo sretni da je moja bolest dosegla nivo na kojem je prevladao humor. Njihova kritika uvijek je bila iskrena i dobronamjerna, premda ponekad loša (to me “pogađalo” ko’ lanjski snijeg). Ali su me, u nastojanju da se što bolje osjećam dok prolazim kroz katarzu, uvijek podržavali.

Nikad nismo toliko tužni da nam, tu i tamo, ne pobjegne malo radosti i humora.

Ako dobro zavirimo u sebe, otkrit ćemo da posjedujemo točno ono što želimo.
Simone Weil, iz knjige Allenbaugh, K.: Čokolada za zaljubljeno srce

LAGANI UZLET

lagani uzlet

Najlakše se vjeruje najcrnjim mislima – one od nas ne traže ništa osim pristanka. Pesimizam je vrlo često samo komotan stav…
Gotovac, V.: Poetika duše

Neku snagu i energiju čuvamo kao rezervu za slučaj da nas svi napuste. Kao dijete bila sam uvijek u dobrim odnosima sa samom sobom. Često sam vodila unutarnje monologe. Dijete zna živjeti jako skladno sa samim sobom, jer ga ne ometaju problemi odraslog svijeta. Možda je taj svijet sada isplivao i pomogao mi da lakše prebolim svoje strahove i podnesem lakše svoju bolest. Danas sam sigurna da svi odgovori leže u nama a neke faze u životu moramo proći sami. Možda je to ono zastrašujuće u odraslom svijetu.

Odrastanje je tako bolno. Teško je preuzeti odgovornost za sve što činimo.

Ali ova žena na slici okrenula je lice Suncu, raširila ruke put Neba i odlučila ispuzati iz mraka. Ona moli za dobar ishod i želi i dalje učiti o životu i od života.
To sve ona želi i drugima. Svima šalje blagoslov.

Ti si spoznao kako je sve jednostavno-kao da je čuo gavranov odgovor – TREBA SAMO IMATI HRABROSTI.
Coelho, P. Peta gora

I onda kad se najviše bojiš. Ne budi komotan. Bori se. Živimo svoje živote, radimo ono što već radimo, i onda spavamo…baš tako, jednostavno i obično. Nekoliko skokova s prozora, samoutapljanja ili progutanih pilula; nešto ih više umire od raznih nezgoda, no većinu nas, veliku većinu, polako izjeda neka bolest ili, ako imamo veliku sreću, umiremo od zuba vremena. Za utjehu ostaje nam samo to: jedan sat tu i tamo, kad nam se, usprkos nepovoljnim okolnostima i očekivanjima, čini da se naši životi naglo otvaraju i pružaju nam sve o čemu smo ikad sanjali, premda svi, osim djece, znaju (a znaju možda čak i djeca) da će poslije tih sati neminovno slijediti drugi, mnogo mračniji i mnogo teži. Ipak, radujemo se gradu, jutru; nadamo se, više nego bilo čemu, da će toga biti još.

Samo nebo zna zašto to toliko volimo.
Cunningham, M. Sati, Algoritam, Zagreb, 2003.

ŠTO VOLIM PLAVO I CRVENO

što volim plavo i crveno 1Ništa. Samo ja i moje slikice, sad smo već uravnoteženi. Sve smo prošli što smo trebali. Sad slijede samo kontrole i nada da će nalazi biti bolji. Slikam kad mi se hoće samo da bih uživala u potezima kista, prstiju, zabavljam se na svoj način, a pritisak popušta. Nema prisile. Ako su dobre, dobro, ako nisu, nema veze. Sve sam sličnija sebi, pomirena s činjenicom da sam imala karcinom. Idemo dalje! Slike su uslijedile…a onda sam počela pisati. Sjećanja su se slegla i počinjala je nova epizoda. Ne možemo znati što će biti s nama, ali možemo biti sada i ovdje i u tome maksimalno uživati.

…Sada znam da je jedini izvor sreće u meni samome i počet ću je dijeliti.
Og Mandino: Izbor

što volim plavo i crveno 2Da se nasmiješ, samo ti tu emociju želim… i puno ljubavi, naravno…I svega onog što jesi izvan onog razdoblja tamnih boja u koje si bila gurnuta tako naprasno, neočekivano… a tko je ikada spreman na crno nebo? Najčešće nas samo zaskoči, izlije se i smoči nas do kože… ali, ma koliko trajao, prolazi… i onda svijet vidimo zelenom i plavom… i svim drugim predivnim bojama koje okupaju nebo kada, već kroz tu kišu, iza oblaka proviri sunce… A ti si naša duga i, unatoč tome što se samoj sebi možda činiš ranjivom, i emotivnom (a svi smo mi i to), veliki si borac… i to te nosi i diže… i ja ti želim nebrojene izložbe… s puno zelene, crvene, plave, narančaste, žute… Umoči kist u ovo mirisno ljeto i izlij ga u sve pore svakog platna… i svakog svoga dana…
Torić, A., pjesnikinja, kolegica s posla